Uvjeća – “Novinar priču snuje, ali Bog termin određuje”, odjekivala mi je u mislima ova stara novinarska uzrečica.

Pomisao da će se možda u mom slučaju obistiniti, te da od fotoreportaže sa snimanja filma “Na mliječnom putu” slavnog reditelja Emira Kusturice, koji se trenutno odvija u selu Uvjeća nadomak Trebinja, neće biti ništa, probudi tugu u meni. Međutim, spas stiže u posljednji čas.

Fotografska ekipa ovog filma u sastavu Petr Našic, poznati fotograf iz Praga, i mlada nada filmske fotografije Đorđe Bjelaković, tada rekoše: “Ima jedno mjesto u ‘pežou’ sa nama”. Čini mi se da je onu snažnu novinarsku iskru u mojim očima bilo nemoguće ne primijetiti i sa nestrpljenjem se uputih na mjesto snimanja. Temperatura na starom prašnjavom makadamskom putu koji vodi prema najljepšem trebinjskom selu bližila se skoro četrdesetom stepenu. Kao da je hercegovačko ljeto željelo da kaže da nije zaboravilo da grije. Kamene kuće kao da su zaspale. U ovom gotovo napuštenom selu nastanjene su samo dvije kuće.

Ulazeći u selo nisam se mogao otrgnuti sjećanjima na devedesete godine prošlog vijeka. Teška i laka artiljerija, ljudi u različitim uniformama… Kada bismo možda i pomislili da se istorija vratila, pojavi se dobro poznato lice, tumač glavne uloge i režiser ostvarenja “Na mliječnom putu” Emir Kusturica.

Svježe izbrijan, oran za snimanje, obučen u kombinaciju gornjeg dijela uniforme plavaca i pantalonama u sivomaslinastoj boji, strpljivo je čekao da počne snimanje još jedne scene.

– Nije lako po ovom suncu raditi. Ove uniforme su teške, snimanje zna da se oduži, ali imamo strpljenja. Kada vidimo profesora Kusturicu, kako je on, baš kao i mi “teško” obučen, a pri tom obavlja dva važna posla, ništa nam nije teško. Ovo je veliko iskustvo za sve nas – rekoše mi neki od statista koji su pod jednom murvom čekali početak snimanja svojih scena.

Na drugoj strani, ispod maskirne mreže, u malom kamenom dvorištu, improvizovana kuhinja. Vojna kuhinja. Manjerke koje je vrijeme oštetilo, korpa sa jajima, boce vina i čatrnja iz koje se kantama iznosi voda. A na čatrnji vreće sa pijeskom, barikada koja nas vraća u ratno vrijeme. Primijetih da filmska ekipa poštuje tradiciju gradnje koja se zadržala na svim objektima. Kuće su ostale sa malim vratima, tako da se i danas, svi koji ulaze moraju sagnuti, čime se izražava znak poštovanja i domaćina i doma u koji se ulazi. Oko dvorišta kompletna oprema. Svjetla, kamere, reflektori… U trenutku sve je mirno, a onda na trenutak sve oživi. Snimanje scena se zna ponavljati i po nekoliko puta. Sve dok profesor Kusturica ne kaže: “U redu je”.

Jedna starija gospođa Mara, koja svakako ne spada u filmsku ekipu, sa znatiželjom posmatra sve što se u Uvjeći događa.

– Pokušavam da vidim sve šta se događa, ali mi ne uspijeva. Spustila bih se ja dolje u selo, ali bojim se da se ne naljute. Neka, nije mi ni ovako loše – kaže Mara.

Nova scena. Pripremaju se statisti. Odjednom pucnjava. Napadačka vojska, tako je krste ovdje na filmu, puca na Kusturicu, a kornjače bježe. I jedan metak prevrne kornjaču na leđa.

Dolazak večeri označava i završetak snimanja. Samo za taj dan. Nastavak snimanja planiraju na Klobuku ili opet u Uvjeći, još se ne zna. Ali ono što nam je svima odjeknulo u ušima je informacija da slavna glumica Monika Beluči, koja tumači glavnu žensku ulogu, danas dolazi u Trebinje.

Tada će se ponovo sjatiti novinari i praviti “zasjede” ovoj filmskoj divi. Nije isključeno da i potpisnik ovih redova bude među njima.

Ostvarenje sna

Koliko je dobar odnos cijele filmske ekipe i Trebinjaca pokazuje priča o Radovanu Orboviću iz sela Klobuk kod Trebinja. Poslije snimanja filma na njegovom imanju ostaće nova kuća koju je za potrebe filma sagradio Emir Kusturica.

U blizini stare kuće Orbovića napravljeno je sada lijepo zdanje sa bunarom i toaletom u dvorištu, kao i improvizovani filmski tunel.

– Emir Kusturica je, u stvari, ostvario moj višegodišnji san da na svom imanju sagradim vikendicu. U nju bih, budući da sam penzioner, često navraćao. I evo, san mi je ostvaren – rekao je Orbović.:

Suveniri

Kusturica je za potrebe snimanja filma kamerom pokrio gotovo sve hercegovačke prirodne ljepote. Od starog srednjovjekovnog grada Klobukl, etno-sela Uvjeća, zelenih prostranstava Zelengore, trebinjskog bisera u kamenu do ljepote Hutovog blata i jezera u zapadnoj Hercegovini. Ulični prodavci trljaju ruke. Suveniri sa Emirom, Monikom i ostalim glumcima prodaju se kao alva. I ko kaže da film nije privredna grana.

GLAS SRPSKE

2019-06-06T09:52:44+01:00